Osnovna škola Čučerje Zagreb

Učenici osmih razreda naše škole 3. i 4. studenog bili  su na terenskoj nastavi u Vukovaru. Ova terenska nastava organizirana je u sklopu projekta „Posjet osmih razreda Vukovaru“. Cilj ovog projekta je učenje o vrijednostima Domovinskog rata i važnosti bitke za Vukovar u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Prvog dana učenici su  pogledali prezentaciju i poslušali predavanja na temu   Domovinski rat i bitka za Vukovar te razgledali Gradski muzej Vukovar i Muzej vučedolske kulture. Drugog dana posjetili su memorijalne lokacije: Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, Vojarnu 204. brigade, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Kukuruzni put – put spasa,  Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata te Masovnu grobnicu Ovčara. Posjet je završio Školom mira i sudjelovanjem naših učenica Magdalene Ćuk i Laure Turčić u kvizu znanja u kojem je naša škola osvojila 1. mjesto!

Moj doživljaj Vukovara

               Vukovar sam sa svojim razredom posjetila 3. i 4. studenog. Vukovar je poseban grad za Hrvatsku koji predstavlja patnju i požrtvovnost Hrvata u Domovinskom ratu.

    U Vukovaru sam osjećala tugu, ali i ponos. Tugu zbog toga što je toliko ljudi stradalo, a ponos zato što još uvijek stoji, još uvijek je tamo nakon svega. Pogodilo me kada sam slušala vojnika kako drži prezentaciju o Domovinskom ratu. Vidjela sam da mu je teško, pogotovo kada su bile slike drugih vojnika, njegovih suboraca, njegove braće. Kada si u takvom okruženju, s njima provodiš cijeli dan, oni ti postaju obitelj.  Obišli smo i Spomen dom hrvatskih branitelja gdje su na polukružnom zidu osvijetljena imena svih poginulih vukovarskih branitelja. Na zidnim ekranima pisale su činjenice o ratu. Najgora i najodvratnija mi je bila da je najmlađa silovana djevojčica imala pet godina, a najstarija žena osamdeset godina. Također mi je bilo grozno da je najmlađa ubijena osoba imala samo šest mjeseci, a najstarija sto četiri godine. Kakvu prijetnju su im one predstavljale? Nikakvu. Samo su htjeli pokazati svoju snagu i nadmoć, no na kraju su ipak izgubili. Hrvatska je vratila svoj teritorij, no ne može vratiti članove obitelji, braću, roditelje…sve one nestale osobe koje su ubijene boreći se za Hrvatsku, za nas. Saznala sam da je Trpinjska cesta još nazvana „Groblje tenkova“. Samo na Trpinjskoj cesti su četrdeset i tri tenka uništena. Kada sam čula da prvi hrvatski tenk zapravo nije bio hrvatski, da su ga naši branitelji uzeli od neprijatelja, shvatila sam koliko slabo nam je naoružanje bilo i koliko smo bili nespremni. Naši branitelji su samo bili dečki iz ulice, dečki koji su još jučer naguravali jedni druge po parku i zabavljali se. Nisu imali pojma kako se boriti, no svejedno su srdačno i hrabro krenuli u obranu svoje obitelji, svoje kuće, svoga grad, svoje države. Ne mogu ni zamisliti koliko je hrabrosti bilo potrebno to napraviti. Omjer Hrvata i Srba je bio 1:20, no svejedno su vukovarski branitelji tri mjeseca tj. osamdeset i sedam dana pravili probleme neprijatelju predano čuvajući svoj grad.

   Za kraj ću izdvojiti ulomak iz teksta „Priča o gradu“ Siniše Glavaševića: „Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.“  

Laura Turčić, 8.b